STRANAC U HRVATSKOJ

Doktore, zahvaljujemo se na gostoprimstvu. Danas bi htjeli porazgovarati o jednoj aktuelnoj temi – stranci u hrvatskom sportu. Pešalov – olimpijsko zlato, Lefevre – svjetski karate prvak, Idrizi, pobjednik Svjetskog karate kupa.. Što u Hrvatskoj uopće znači “stranac”?
Čitali smo novine: “Albanac donio medalju za Hrvatsku”, “Bosanci igraju u Dinamu”, “Belgijanac s hrvatskom domovni- com donio zlato”… Hrvatski Ustav i zakoni nigdje ne govore o strancima s hrvatskim putovnicama. To ne postoji. Postoje hrvatski državljani i Ustav svima garantira jednakost bez obzira na rasnu, nacionalnu, spolnu i vjersku pripadnost. Rođenje nije mjerilo za posjedovanje hrvatske putovnice i za nošenje hrvatskog grba na grudima. Osvajanjem odličja na medunarodnim natjecanjima, “stranci” ostvaruju svoj uspjeh i uspjeh za državu pod čijom zastavom nastupaju – njihove medalje pripisuju se i Hrvatskoj. Dakle oni nikako ne mogu biti stranci, već samo hrvatski građani na koje trebamo biti ponosni.

Što oni donose Hrvatskoj?
Osim medalja, donose komunikaciju hrvatske sportske elite sa svim vrhunskim sportašima svijeta. Ako u nacionalnom timu postoji takav pojedinac, s njega se prenosi pozitivan, svjetskii znak na cijeli nacionalni tim. Naravno, veliku vrijednost osim sportske organizacije u kojoj djeluje, dobija i Lijepa naša, koja ih je udomila.

A što oni dobijaju od Hrvatske?
Prije svega, mogućnost biti prvi, u centru svjetskih zbivanja. Nastupom za hrvatsku reprezentaciju dobili su zadovoljavajuću priliku nastupiti sa svjetskom elitom, za što su bili vjerojatno uskraćeni u svojoj bivšoj sredini. Svoj dolazak u Hrvatsku nisu naplatili, već su zatražili sportski azil. Ovdje dobijaju popularnost kao “top viđene osobe”, poput centarfora u nogometnoj reprezentaciji.

Zašto je ipak dio hrvatskih sportskih djelatnika protiv dolaska vrhunskih sportaša iz drugih zemalja?
Zbog zauzimanja mjesta “domaćim reprezentativcima”? On zauzima mjesto nedokazanim domaćim reprezentativcima. “Stranac” uz normalnu proceduru, dokazanim rezultatima, zauzima mjesto ravnopravno kandidirajući sa svim potencijalnim kandidatima za reprezentaciju. On postaje ravnopravan i zdušno radi i osvaja medalje za sebe, ali i za Hrvatsku.

Da li nam “stranci” trebaju?
Naravno, za poticaj svim našim sadašnjim i budućim sportašima, jer imaju uzor kako se pobjeduje, kako se dolazi do uspješne prezentacije sportskog umijeća. Danas u vrijeme globalizacije svijet sporta će nas prepoznati po mnogo čemu. Ali, najbolje će nas uočiti prateći vrhunske rezultate, medunarodnih ili svjetskih rang lista. Ako nas tamo nema i ne bude, nitko nas neće pitati gdje smo, ali ako primjeti riječ “Hrvatska”, onda će vjerojatno pratiti i ostala sportska zbivanja u Lijepoj našoj.