LITERATURA I BORILAČKI SPORTOVI

Danas smo porazgovarali o literturi (knjigama, udžbenicima, priručnicima, časopisima…) o borilačkim sportovima. Dr. Topić ima zasigumo najveću budo-biblioteku u Hrvatskoj. Tu se nalazi oko 2000 knjiga domaćih i stranih autora na mnogim jezicima svijeta (engleski, francuski, njemački, talijanski, japanski), te nebrojeni broj časopisa iz raznih država, naravno uz komplet svih brojeva našeg Samuraja. Tolika literatura govori i o Doktorovoj naobrazovanosti i mudrosti koju je između ostalog stekao i putem proučavanja literature.

Recite nam nešto, za uvod, o našoj današnjoj temi.
Svi znamo od kada potiče pismo, razni zapisi slikovni i pisani. Tako i zapisi (i slike, crteži) o borilačkom umijeću datiraju iz daleke prošlosti: kineski manuskripti, crteži na grčkim vazama… Davno su već majstori borilaćkog umijeća shvatili da prenošenje znanja “s koljena na koljeno” nije dovoljno, pa su se znanja zapisivala i crtala, kako bi se kvalitetnije prenosilo znanje na slijedeće generacije. U novije doba, kada umijeća prelaze u borilačke sportove, prve knjige nam dolaze iz Japana, na japanskom jeziku, a zatim i na engleskom. Time počinje naglo širenje popularnosti borilačkih sportova diljem svijeta. Nakon toga majstori boriIačkih umijeća odlaze u svijet i vode seminare, koje popraćuju novine i časopisi i time dodatno povećavaju interes za borilačka umijeća. Kod nas je prve prevode stranih knjiga o borilačkim umijaćima učinio (s japanskog) Žarko Modrić. Danas pod literaturu možemo navesti i film, video snimke, CD i Internet.

Da li nam je uz toliki broj klubova i trenera, uopće potrebna literatura?
Neophodna nam je! Potrebnoje da izgradimo svoje psihofizičko jedinstvo, da bi bili uravnoteženi, da imamo kontrolu nad sohom, da bi mogli kontrolirati i protivnika. Da bi sticali znanja, nadopunjavali svoje znanje i usavršavali se u svom umijeću, nije dovoljno komunicirati samo s dostupnim majstorimu već i s onima koji nan fizički nisu dostupni (umrlim ili prostorno udaljenim), a s njima možemo komunicirati preko njihovih objavljenih radova u literaturi. Voditelji osobito moraju biti načitani Ljudi da bi širili svoje znanje i bili upućeni u dostignuća drugih. Znanstvene metode sportskog treninga stalno napreduju i treba biti u tijeku, kako bi poboljšali sportski rezultat.

Kako se služiti literaturom?
Biti pismen ne znači samo znati čitati i pisati, već i služiti se tim znanjima. Voditelj kluba treba pomoći svojim učenicima da se nauče služiti literaturom. Literaturu treba preporučiti stručnjak za taj borilački sport. Kod sporta treba uvijek krenuti od pravila sporta. Za kvalitetno učenje nije dovoljna jedna knjiga, što više literature to bolje. Različitosti koje učenik nalazi u različitoj literaturi, ne treba da ga zbunjuju, već trebaju obogatiti njegovo znanje. Knjiga je čovjekov prijatelj i to treba cijeniti, pomaže mu da mu život bude bolji, ljepši, produktivniji, zanimljiviji, da se ljudski odnosi unapređuju.

Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Ispod razine nultog karaktera! Ne postoji niti jedna knjiga službenog saveza koja prezentira borilački sport. Nekoliko privatnih autora imaju svoja izdanja, vrlo korisne i upotrebljive publikacije, ali većina velikih sportskih borilačkih pogona (karate, taekwondo, judo) to nemaju. Polaznici sportskih škola (klubova) nemaju udžbenike, a bez udžbenika ne bi se smjelo početi vježbati. Udžbenik učeniku omogućava da uči u svom domu, da se priprema za trening, a na samom treningu da trenira (a ne da uči osnove sporta). Sportska škola bez literature nije škola! – u svakoj školi za svaki predmet postoji udžbenik. Da bi se situacija popravila trebalo bi uložiti u izdavače i autore da pod kontrolom slikovnih saveza pristupe izdavanju stručne literature. Svakako moram pohvaliti časopis Samurai koji je jedna od svijetlih točaka u Hrvatskoj, koji redovito prati dogadanja u borilačkom sportu i umijeću.